Julka Nina Dulovic

Trčanje zauzima posebno mjesto u mom srcu. Kada spomenem trčanje, probudi u meni radost i asocira me na lijepa druženja, putovanja, medalje.

Ovoga puta, poziv prijatelja sa trkačke staze i sugrađanina, Nijaza Avdića, me je nekako trgnuo iz potpuno drugačijeg stanja. Probudio me.

POVOD ZA TRKU

Povod  za trku, ovoga puta, imao je dublji smisao za mene i pokrenuo da budem tu iako nijesam mogla da trčim zbog uporne povrede.

Naime, trčalo se za našeg drugara, maratonca i velikog, a opet spontang i skromnog Jasmina Mulića, koji je tragično izgubio svoj život prije tri godine, u mjestu koji se zove Pašića Polje, nadomak Bijelog Polja. Staza je bila dugačka 14km, i kretalo se iz mjesta Goduše, do cilja, u Pašića Polju.

Jasmina pamtim ga kao neposrednu, veselu osobu.  Upoznali smo se 2018. godine na Sarajevskom polumaratonu, kada smo se oboje vraćali istim autobusom za Bijelo Polje. Bio je pun entuzijazma, prijatan, pričao je o istrčanim maratonima, sa takvom lakoćom…kao kada neko priča da je otplesao svoj najljepši ples. Dogovoreno je bilo druženje u nekim narednim trkama, polumaratonima, ali život nas je spriječio u tome, i Jasmina više nijesam nikada srela.

MALO MJESTO SA DUŠOM, BAŠ KAKAV JE I JASMIN BIO

Mala četa ali odabrana, trčala je tog  dana Jasminu u čast. Vrijeme, ako se može reći idealno za trku, dok smo Jasminova supruga Razija i ja u cilju pisali istrčano vrijeme trkača.  Ulazili su u cilj redom: Meris, Adis, Anes…Radovale smo se svakom pojedinačnom ulasku u cilj, kao svom sopstvenom.

Ja sam trku bodrila, zajedno sa uvaženim trkačem, gospodina iz Prijepolja, koji je takođe došao da podrži trku, ali ni on nije mogao da trči zbog povrede. Od njega sam upila razna životna i trkačka iskustva, i oboje smo podijelili SREĆU jer smo  ipak uspjeli biti dio atmosfere. Najljepše atmosfere – trkačke.

ZAVRŠETAK TRKE – DODJELA NAGRADA I IZNENAĐENJE

Nakon istrčane trke svi smo se  okupili na proglašenje pobjednika. Riječ zahvalnosti su dali svi oni  koji su poznavali Jasmina, porodica, treneri, prijatelji, koji su sa ljubavlju prema njemu i poštovanjem bili tu.

Za mene je bilo IZNENAĐENJE. Dobila sam priznanje u vidu pehara, koje mi je kao Jasminovoj drugarici trkačici, uručila Jasminova supruga Razija. Sreći nije bilo kraja. Ponosna i zahvalna zbog ove velike časti. Za mene veliki gest, i to baš u trenucima kada sam spriječena da trčim.

Nekako sam bila ponosna, jer sam vidjela četiri bisera, tri Jasminove kćerke i suprugu koje hrabro koračaju dalje, uprkos tome što ih je otac i muž Jasmin, napustio rano, i tužna u isto vrijeme, jer ko zna koliko je Jasmin mogao još toga postići u svom životu, kada je, za svoj veoma kratak životni vijek ostavio veliki trag, prije svega u porodici, ali i u sportu.

TRČIM I KAD NE TRČIM

Uvijek volim da izvučem neku pouku, nakon svake istrčane trke. Nakon tih dvadeset jedan kilometar borbe sa sobom,u meni se uvijek javi neka lijepa pouka za dalje.

E pa, imam je i sada. Iako ovog puta nijesam istrčala ni metar. A ona glasi:

Istrajnost i upornost se UVIJEK isplate. I mnoge NAGRADE dođu onda kada se najmanje nadamo ili kada potpuno prestanemo da razmišljamo o nagradi. Kada ,,pritiskamo” želju, kada je ,,guramo” ona se neće ostvariti. A kada se potpuno opustimo, i krenemo razmišljati o nečem drugom, predano radimo na drugim ciljevima, ona se pojavi, niotkuda, baš kako se pojavio  i ovaj pehar za mene. Nijesam mu se nadala, za mene je poseban, a predstavlja u stvari dugogodišnji trud, posvećenost, disciplinu i mnooogo istrčanih kilometara. Zar moramo uvijek biti među prvima da bismo dobili pehar? Neki se pehari dobijaju i samo svojim trudom i dugogodišnjim TRAJANJEM.