Julka Nina Dulovic

Ovo je blog za sve one koji ,,ISKAČU” iz kalupa, kojima ne ide sve po planu, a ipak uspiju pronaći smisao u svemu.

Ovo je blog za one uporne, male vrijedne ,,krtice” koje grizu kroz život, čak i onda kada im život podijeli…ne tako dobre karte.

Ovo je blog za sve sanjalice poput mene, srne, za vječite optimiste. Za sve one koji se kao ,,feniks” podignu iznova i iznova, ma koliko ispred njih stavljen veliki izavov.

Trčanje je dio mene. Onaj dio koji iz mene izvuče ono najljepše. I ujedno i najsnažnije. Daje mi snagu, novu energiju za bolje sjutra, usrećuje me.

Početkom prošle godine sam iskusila velike bolove u leđima, od kojih…mislim da se oporavljam tek. Još uvijek pokušavam spoznati suštinu.

Ni slutila nisam da mi se mogao desiti ovakav peh. Možda zato što ne izgledam tipično za jednog dugoprugaša? Možda se skupilo sve od ranije. Možda trebam pametnije trenirati, pitala sam se, a možda sam samo i naslijedila gen od svog oca za bolove u leđima, ko zna? Uprkos tom, moje srce PULSIRA snagom jednog trkača i tako će biti uvijek, to je sigurno.

Godinu dana borbe, mirovanja, hroničnih bolova, upornih vježbi za leđa.

Da mi je neko rekao DA NEĆU MOĆI da se krećem, ili da ću se ograničeno kretati, još uz bolove, ne bih mu vjerovala.

Najveće lekcije dobijamo kroz bolna životna iskustva. Jer, ako ne naučimo nešto novo iz prethodnih lekcija, čemu onda služi i lekcija?

Poštovanje za sve sportiste i trkače, koji nesmetano treniraju i takmiče se, uvijek.

DOŽIVLJAJ POVRATKA NA STAZU

Ova trka me je POKRENULA. Dala neku novu nadu, polet, vjeru u bolje sjutra. I sam joj naziv govori…,, ISTRČI I POKRENI SE” a što je najzanimljivije od svega, trci sam upravo ja dala naziv. Tako da sam..na neki način i samu sebe pokrenula.

Samo prisustvovanje događaju, trkačkoj, najljepšoj energiji, sreći, masovnosti, je napravilo potpuni preokret za moje raspoloženje. Nakon duge godine i borbe sa bolovima u leđima.

JEDAN DAN, REZULTAT RADA CIJELE GODINE.

ZA KRAJ

Sreća je bila NEOPISIVA, trčati ulicama moga grada opet, tačno godinu dana od pauze. Osmjeh se nije micao sa lica, a srce treperilo od sreće. Da li ću opet biti na trkačkoj stazi, vrijeme će pokazati.

Svim,,krticama” poput mene želim reći samo jedno.  Da zapamtimo da poslije kiše mora doći sunce, kad tad. Da uprkos svemu, nikad ne odustajemo, i da nađemo snagu u sebi i onda kada nam sve lađe potonu.

Ja samo znam da onaj koji daje sve od sebe, u svakoj životnoj situaciji, plodove svog rada će ubirati, kad tada.

Nadam se da ću lekcije sakupljati, u svom zelenilu, i ovog ljeta, uz olovku i papir, ,,izbrušena” za još jednu godinu.