Julka Nina Dulovic

,,JA ĆU ZVIJEZDU SREĆE DA NAĐEM SAD, TU SU MOJI SNOVI, TO JE I MOJ GRAD. SVE ŠTO ŽELIŠ SADA, SANJAM I JA…..”

Tako me je dočekao start ove trke. Tako smo krenili, uz aplauze, ovacije i bat koraka trkača…nešto se u meni pokrenulo, samo tako. Naježila sam se od glave do pete i taj osjećaj je jedinstven na svakoj trci..ah…zbog tog osjećaja nekad pređem kilometre i kilometre…

Kilometre vrijedne svakog truda.

,,Podgorica je grad mojih studentskih dana. Grad u koji uvijek volim da dođem. Mjesto gdje sam  ,,odrasla” i ostavila veliki dio sebe. Ali nekako, svaki grad je najljepši na dan trke. Pa i Podgorica. Ni kiša ovoga jutra nije pokvarila sjaj koji daje trkačka manifestacija.”

I baš je danas fakultet bilo mjesto gdje smo ostavili svoje stvari. Uspomene na neka prošla vremena.

Tu, ispred sretam svoga brata, koji je takođe trčao danas. Zadovoljstvo koje, što zbog trčanja što zbog susreta nijesmo mogli sakriti. 🙂

O TRCI

Ovaj put na trku dolazim sa znajući da deset kilometara i nije neki zalogaj za mene. Ovog puta sam trčala, zajedno sa svojim drugarom iz Nikšića, Velizarom Batom Obradovićem.

Trčim da osjetim sreću – nešto za čim oduvijek tragam, a najviše spoznajem na trkama.

Shvatila sam da, za mene trčanje ima neki dublji smisao..nešto veće od mene same. Onu srž postojanja.

Kao već stari znavaoci trčanja na duge staze, ,,lepršali” smo ulicama Podgorice. Sat vemena i dvadesetak minuta, čistog mira, molitve, preispitivanja, istrajnosti…i sreće u cilju. Uz  Batovu motivaciju i podršku, trčim lakše i opet dolazim do važne spoznaje – bezuslovno davanje  je ono što naš život čini smislenim.

Bez obzira na to što Bato ima potpuno oštećenje vida,  njegov um i moj vid učinili su da mi tih sat i po vremena proleti.

,,Posljednji put sam trčala Ostroški polumaraton. U aprilu mjesecu. Sedam mjeseci iza, a tooliko životnih lekcija usput. Čak sam doživjela i zastoj ovoga ljeta..ni trčanje… disanje ,,na škrgama”, ali, korak, po korak, trening po trening…eto mene opet na pravom putu..i na još jednoj trci.”

Srećna sam za nove ljude, koji ulaze u moj život. Oplemenjuju ga, osvježavaju i zajedno stvaramo  ovo ,,PUTOVANJE.”

Neka ovo bude blog posvećen svim novim, otvorenim,  istrajnim i sjajnim ljudima koje sretam na stazi i van nje..a ja ću i dalje svoje biće nesebično ,,davati” na stazama polumaratona.