Julka Nina Dulovic

Ovaj blog dugujem dobroj atmosferi na Splitskom polumaratonu, 25.02.2018.

I trčanju, po ko zna koji put. Trčanju, kao disciplini koje spaja ljude i krajeve, i skorašnjem treningu trčanja, nakon čega sam odlučila da  skoknem do naše obližnje poslastičarnice na specijalitet iz naših krajeva (velika pečena jabuka sa orasma) i tu, u toploj atmosferi složim u glavi utiske sa putovanja u Split. Tu nastaje ovaj blog, posvećen ne toliko samoj trci, koliko cijelom druženju i cjelokupnom boravku u predivnom Splitu.

Već od samog početka osjećam neopisivu radost i shvatam da ništa nije slučajno, kada sam vidjela da smo smješteni na adresi ,,Obrov br.10”, a znam da ja u Bijelom Polju živim tik ispod brda koje se zove Obrov. Nikada ni pomislila nijesam da negdje u svijetu postoji još jedan Obrov, a pogotovo ne da je to ulica koja se nalazi u centru Splita, i da ću baš ja imati priliku da boravim tu.

                                                                                      Ulazak unutra..

Za mene je bila prednost jer sam u Split stigla ODMORNA, iako smo putovali cijelu noć i stigli u Split u subotu u sedam časova ujutru.

Inače, po dolasku na sve dosadašnje polumaratone kao što su: Sarajevo ili Beograd, malo zbog treme, malo zbog dalekog putovanja, ja bih ostala u sobi cijelo poslijepodne i veče  i ,,čuvala” noge za dan ,,D”, a mana je bila što taj grad ne bih uspjela da obiđem ni malo.

Ovog puta bilo je drugačije. Nakon dolaska u predivni, sunčani Split, razlog zašto sam ,,morala” da se izvučem napolje je taj što smo morali sami da odemo po startnine u sportsku halu Gripe koja je bila udaljena od smještaja nekih dvadesetak minuta pješaka.

Sportska hala Gripe (Ne, ovo nije red za startnine…ovo je red za famozni PASULJ nakon trke kog smo svi željno iščekivali. Većeg reda i boljeg ručka nijesmo mogli okusiti. 🙂

Posebno sam zahvalna činjenici da smo zalutali malo u povratku na stan pa smo tako uspjeli da obiđemo obalu, fotkamo se, šetamo Rivom i jednostavno udišemo taj lijepi splitski vazduh.

Split je posebno bio lijep tog vikenda  jer je okupio brojne trkače širom zemalja bivše SFRJ, a i šire, pa je milina bilo ,,guštati”na Rivi i spremiti se za trku.

Boravak u Splitu smo iskoristili  za druženje ( već poprilično poznate ekipe sa ranijih trka) i da uz podršku, savjete, bolje upoznavanje, učimo jedni od drugih i budemo dobro pripremljeni za sjutrašnju trku.

Terasa ispred apartmana je bila božansvena. Iskoristila sam priliku da uživam na njoj i slikam se za ovaj blog.

MALO ALI ODABRANO DRUŠTVO

Druženje, podrška su osobine koje su krasile naše malo, odabrano društvo iz Crne Gore, a: upornost, posvećenost, jaka volja, entuzijazam, snaga, hrabrost – svakog od nas ponaosob da se usudimo da već narednog dana da po izuzetno nepovoljnim vremenskim uslovima (snijegu, buri, hladnoći, klizavim splitskim ulicama) bez pogovora istrčimo trku od 21 km u jednom dahu.

Ulazak u cilj: Petra, Jovice, Mirka, Saše, Vukajla, Uroša, Milke, Jelene, i nas ostalih je nešto što te prožima pri samoj pomisli i nešto što mi je dalo snagu da vjerujem. U ljude. U ličnu pobjedu svakog od nas. Nešto što doživljavam svim srcem, što me obuzima nekom neopisivom radošću, srećom. Spoznaja da smo svi reprezenteri naše zemlje na jednom takvom događaju na jedan potpuno zdrav način, za mene ima posebnu vrijednost.

Ovakvi događaji spajaju ljude. Izvlače ono dobro iz nas. Druženje nam pomaže da brže napredujemo.

OD SVIH PO NEŠTO NOVO NAUČENO

Od Vukajla (mog sugrađanina) sam dobila fenomenalnu plejlistu za trčanje. Ah, toliko dugo sam se mučila oko odabira pjesama za trening, (mi trkači znamo koliko muzika motivaciono djeluje dok treniramo), da bi sasvim spontano on učinio tako divnu stvar za mene. Sada ne moram da skidam pjesmu po pjesmu, imam dva sata divne trkačke muzike prilagođene treningu bilo koje vrste.

Od Jelene, britke Kotoranke, ulramaratonke i profesorice matematike, uvijek unaprijedim svoje znanje i korelaciju o ishrani i sportu (moja lošija strana do sada). Neću ni zaboraviti fenomenalan integralni rižoto sa skušom za jutro pred trku. Kako spremiti i kako po-dijeliti sa drugima :).

Od Milke, moje koleginice sa fakulteta, ultramaratonke, maserke i još mnogo sportskih titula učiš kako se postaje pobjednik. ,,Kada je najteže, jednostavno izađeš na stazu i pobijediš”. Ne priča stalno, ali kada progovori svi drugi zaćute. Molim lepo. Jaki stavovi, argumenti, a iznad vega ogromna unutrašnja snaga i staloženost.

Jovica je bogata riznica znanja. Naš vođa puta i sjajan organizator. Njega pitaš šta poželiš, vezano za sport ili drugo, i za sve dobiješ uvijek precizan odgovor od koga iz svega jedne rečenice možeš da naučiš toliko toga.

Sa Urošem sam otrčala svoju prvu trku. Podgoričku desetku 2017. Od tada se nijesmo vidjeli, a sada smo se slučajno našli zajedno na putovanju, i tu negdje približno stigli na cilj trke. Druženje, radost, sreća nas je i ovoga puta vezala.

Saša – posvećen, uporan, vrijedan. Razmijenili smo jedni drugom izazove kroz koje smo prolazili i išli zajedno na večeru – na trkačku picu u Splitu :).

Sve u svemu začin C.

Ovako je jedan drugar završio trku. Ovo je toliko ostavilo utisak na mene da sam podijelila sliku da svi vidimo. Najbolje je kada podrška čeka nakon trke.

Sliku sa medaljom ovoga puta neću stavljati, jer nosim medalju u sebi sa ovog događaja. Vama želim svima da obiđete Split, i ako ne možete da trčite, uživate sa super ekipom, baš kao što sam uživala i ja.